Ljubav i ja
Jeste li se ikad pitali šta je ikada značio termin "novo doba"? Šta bi to moglo biti? Da li, pošto je "novo" znači da je tek izašlo iz radne ili se tek rodilo? Ili je mozda samo ime za "doba" koje obuhvata jednu novu eru u svemu što je oko nas...Ni ljudi više nisu isti, ni posao, ni prijateljstva, ni ljubavi...A ljubavi...To nas nekako najviše boli. O ljubavi možemo do večnosti, jer je ona toliko sveobuhvatna, tako velika i toliko neiskorenjena da prosto boli kad je nema ili kada je tražimo, umesto da ne možemo da je se otarasimo.
Ljubav u doba korone nas je navela na mnoga razmišljanja. O tome kolika je njena jačina i koliko jaka treba da bude da se ta nit povezana sa drugom niti omiljenog bića zadrži tu, dovoljno dugo, da preživi. Ja recimo, nisam nikada mogla da razumem da, ukoliko se neko voli, ta ljubav može da izbledi. Dakle, bila sam i dete, pa sam malo odrasla, pa sam ušla u pubertet, pa sam prošla pubertet, pa sam dosla u već neke ozbiljnije godine kada je potrebno zastatii pitati se ono čuveno "šta dalje?", ali ne. Nekako sam ostala, a verujem i da nisam jedina, zarobljena u tom kutku koji je s godinama sve veći, a ja sam nekako ostala ista. Nemam emotivnu kočnicu. Pa onda tako sednem, pogledam kadkad je levi ćošak sobe koji me jezivo poseća na peščanu plažu, sunce i more, iako se zaista nista slično u tom kutku nije odigralo. Ali u mom srcu jeste. Kada, šta i kako? Ne znam. A ne znam ni koga bih pitala. Jedino objašnjenje je ta mala kutija, zvana srce, sa svim tajnim vratima i pećinama koje nesebično utiska niti u svaki delić zivota. Iz tog razloga delim svoje mišljenje sa vama o ljubavi u ovom "novom dobu". Jer nekako, ona vam je kao mač sa dve oštrice. Ljubav je i staromodna i savršeno autentična. Ona je jedinstvena. Ona je trajna i kratkotrajna.